A gde je vama testament?

Autor: Milovan Zvijer

Šta se događa kada supružnicima samima nije palo na pamet da bi im bračni ugovor bio korisno sredstvo, već se pitanje bračnog ugovora potegne od strane nekih trećih lica – na primer roditelja (budućih) supružnika?

freepik.com

Pretpostavljam da postoji bar nekoliko romantičnijih načina da se započne bračni život od razgovora (budućih) supružnika o sadržini bračnog ugovora. S jedne strane se supružnici zaklinju na večnu vernost, a sa druge dogovaraju kako će izgledati raspodela imovine u slučaju razvoda. Malo apsurdno, slažem se.

Ali kao što bračni ugovor možda nekad deluje apsurdno, život je još više nepredvidiv a iskustva (bilo lična, bilo posredna) brojna i raznorodna. Dodatno, činjenica da je bračni ugovor imenovan ugovor tj. ugovor koga prepoznaju naši pozitivni propisi ide formalno u prilog tome da se kodifikacijom tog ugovora pojavila i praktična potreba. Jer pravo prati život.

Advokatura je zahvalna profesija jer omogućava advokatima da aktivno prate kako evoluiramo kao društvo i pojedinci. S tim u vezi, donekle sa radošću (malo manje istovremeno sa zebnjom) svedočim da je pitanje bračnih ugovora sve manje tabu tema i da se supružnici u nekoj fazi života odlučuju da jednostavno uredne međusobne odnose i da se zna šta je čije, da ne bude sve pobrkano u konceptu „zajedničke imovine“. Otišao bih korak dalje, pa bih rekao da je u određenoj životnoj dobi i zavisnosti od širokog spleta okolnosti postojanje bračnih ugovora vrlo zahvalan pravni instrument koji čak može da rastereti brak i partnerstvo od nekih formalnih nejasnoća.

Uostalom, kao i svaki ugovor i bračni ugovor treba da predstavlja saglasnost volja i trebalo bi da se pretpostavlja da su supružnici (ili partneri i možda budući supružnici) „pri čistoj svesti i zdravoj pameti“ samostalno došli do toga da bi im bračni ugovor bio korisno sredstvo (a ne cilj!) u ostvarenju cilja – a to je (pretpostavićemo) zajednički mir, spokoj i sreća!

Međutim, šta se događa kada supružnicima samima nije palo na pamet da bi im bračni ugovor bio korisno sredstvo već se pitanje bračnog ugovora potegne od strane nekih trećih lica – na primer roditelja (budućih) supružnika? Pogotovo, kada su roditelji imućni, često vlasnici porodičnih kompanija, videli kroz život i posao sve i svašta, oprezni a nekad i uplašeni (često doduše sa dobrim razlozima).

Svedočim da situacija iz prethodnog pasusa postaje sve češća i da mnogi roditelji, u strahu od toga „šta će biti ako nam se deca razvedu“ smatraju da bi bračni ugovor mogao da bude rešenje za sve probleme. To je samo donekle tačno, pod pretpostavkom da potezanje pitanja bračnog ugovor ne kreira problem. Na primer, sumnju u ljubav.

Po mom iskustvu, najčešća dva scenarija kada su roditelji inicijatori postojanja bračnog ugovora između mladih bračnih parova su sledeće reakcije:

  • Ne smem to da ni da pitam.

  • Pripremite šta treba, potpisaće šta god je potrebno.

Najređi scenario je strukturiran razgovor, razumevanje koncepta bračnog ugovora, na kraju i dogovor tj. u punom kapacitetu saglasnost volja ugovornih strana. A taj u praksi najređi scenario bi suštinski trebalo da bude najpoželjniji.

Ima tu još puno stvari koje celu ovu tematiku čine zanimljivom, ali hajde da se zadržimo na dve.

Jedna je zabluda da se bračni ugovor proteže i na pitanje nasleđivanja. Ne proteže se. Upravo to je tačka gde se porodično i nasledno pravo (kao donekle slične, ali suštinski različite grane prava) dodiruju, prepliću, sudaraju i ostavljaju prostora za puno kreativnosti.

Druga je pitanje testamenta. Kakve sad testament ima veze sa bračnim ugovorom? Nema, ali ima veze sa emancipacijom i kreativnošću. Ako već roditelji mogu da budu emancipovani i kreativni „za druge“ (sugerišući deci da bi dobro bilo da imaju bračne ugovore) možda bi svoju emancipaciju mogli da pokažu avansno i na svom primeru – recimo da prethodno među sobom imaju zaključene bračne ugovore (jer bračni ugovori mogu da se zaključe i posle puno puno godina braka) i/ili sastavljene testamente.

Činjenica je da svedočimo ubrzanoj evoluciji poslovnih i ličnih odnosa i detabuizaciji mnogih tema, pa i pitanja bračnih ugovora i testamenta. Puni doprinos toj temi ćemo početi da dajemo ne (samo) onda kada drugima budemo sugerisali šta bi za te druge bilo korisno već kada sami krenemo da radimo nešto što je korisno za nas, pa i za druge.

Nego, gde je vama testament?

Next
Next

Kad mi se osnivači požale "znaš ovaj moj nije kao ja", uvek im odgovaram - srećom nije kao ti